SAMO VOZI
Juče sam za volanom provela 12h vozeći kroz 3 države (ako računam i 20ak km Slovačke, to je onda 4 države).
Za veliki broj vozača to nije neka statistika, ništa bitno, a za mene je to baš velika stvar i veliki korak. Zašto?
Zato što sam ja osoba koja je do prije skoro dvije godine vjerovala da nikada neće sjesti za volan, osoba koja je imala toliko parališući strah da je moj mozak na svaku ideju o meni kao vozaču stvarao sve najgore verzije crne hronike i time me ubacivao u paniku. Za razliku od mnogih strahova sa kojima se kroz život sretnemo, ovaj je kod mene bio vrlo osnovan.
Kada sam imala 9 godina, moja bliska drugarica je nastradala pred mojim očima baš u saobraćajnoj nesreći. To je jedan od onih dana kao iz najgorih filmova kada gledaš policijske patrole koje su blokirale ulicu, rotaciju koja obasjava veče, brojeve koji označavaju dokaze, lokvu krvi okruženu kredom. Sve to gledaš, baš kao na filmovima, i pitaš se kada slijedi buđenje jer ti ovaj san uopšte nije zabavan.
Iako sam odrastala za vrijeme rata, sirene su nas u pola noći budile i tjerale u podrume, telefoni su zvonili i javljali da neko blizak više nije živ, ipak je ova scena saobraćajne nesreće meni najviše označila život. To je nekako predstavljalo nagli prekid djetinstva, jer je Smrt došla baš blizu, među nas djecu, a do tada sam vjerovala da uzima samo odrasle.
Dugo sam imala ružne snove, plašila se škripe kočnica, noću plakala zbog svake osobe nastradale u saobraćaju o kojoj sam čula na nekim vjestima (iako je ne poznajem).
Tako istraumirana, ipak sam uhvatila talas svoje generacije kada smo svi išli na časove vožnje i na kraju sam položila vozački ispit. Vozila kratko. Bila u stalnom stresu. Odustala od toga.
Vjerovala sam da nikada neću biti vozač, da je to nešto što je previše strašno da bih se sa time hvatala u koštac i prosto tu temu ostavila iza sebe.
Prošlo je 10 godina, ja sam u međuvremenu mnogo odrasla, mnogo toga u sebi presložila i pobijedila, pa sam jedan dan shvatila da je možda vrijeme da i tu krupnu temu nekako riješim, jer kad sam tolike strahove i blokade prevazišla, zašto ne bih i to.
Prvi ulazak na mjesto vozača je za mene bio toliko stresan da sam mislila da ću se onesvijestiti, ali upravo radi toga pored mene je bio instruktor vožnje sa duplim komandama da preuzme dio odgovornosti. Vozila sam odlično, shvatila da sam smirena i da ja to mogu.
Pola godine kasnije stigao je moj prvi auto kao bonus od firme za moje dotadašnje zalaganje. Sada je valjalo voziti po Beogradu, jednoj ogromnoj džungli u poređenju sa Banjalukom gdje sam polagala vozački. Stisla sam petlju i krenula. Sjećam se dana kada sam znala da po kišovitom vremenu u sred špica treba da vozim na drugi kraj grada, pa se premišljam da zovem taksi. Tada bih sebi govorila da nisam toliko nesposobna da pored sebe i svog auta zovem taksi. Mnogo toga sam sebi govorila, podržavala samu sebe na sve načine.
-Ajde Martina, sjedi, vozi, preznoji se i tri puta, ali će ti idući put biti lakše.
-Ajde Martina, idi na auto-put, vozi ti slobodno 70km/h, neka te zaobiđe svako kome si prespora.
-Ajde Martina, vozi do druge države, jeste put malo duži, ali slobodno stani i na svaku pumpu ako želiš da odmoriš, ali znam da možeš stići na odrednicu.
-Ajde Martina, vozi cijelu noć, stani kad god osjetiš da ti treba, popij kafa koliko god želiš, samo vozi, znam da možeš.
-Ajde Martina, jeste stresno i komplikovano, ali što prije kreneš tuda voziti, prije će ti to postati laganica.
...
Kada sam osjetila da sam zaista postala vozač, to je značilo da sam jedan od svojih najvećih strahova nadvladala. Taj osjećaj je rezultirao porastom samopouzdanja i na mnogim drugim poljima života, jer kao da se u meni pojavila neka nova svjetlost, spremna da obasja sve tame unutar mene. Postala sam jača, stabilnija, sigurnija u svoje mogućnosti. Lakša za čitav jedan ogroman, do tada nesavladiv strah.
Za veliki broj vozača to nije neka statistika, ništa bitno, a za mene je to baš velika stvar i veliki korak. Zašto?
Zato što sam ja osoba koja je do prije skoro dvije godine vjerovala da nikada neće sjesti za volan, osoba koja je imala toliko parališući strah da je moj mozak na svaku ideju o meni kao vozaču stvarao sve najgore verzije crne hronike i time me ubacivao u paniku. Za razliku od mnogih strahova sa kojima se kroz život sretnemo, ovaj je kod mene bio vrlo osnovan.
Kada sam imala 9 godina, moja bliska drugarica je nastradala pred mojim očima baš u saobraćajnoj nesreći. To je jedan od onih dana kao iz najgorih filmova kada gledaš policijske patrole koje su blokirale ulicu, rotaciju koja obasjava veče, brojeve koji označavaju dokaze, lokvu krvi okruženu kredom. Sve to gledaš, baš kao na filmovima, i pitaš se kada slijedi buđenje jer ti ovaj san uopšte nije zabavan.
Iako sam odrastala za vrijeme rata, sirene su nas u pola noći budile i tjerale u podrume, telefoni su zvonili i javljali da neko blizak više nije živ, ipak je ova scena saobraćajne nesreće meni najviše označila život. To je nekako predstavljalo nagli prekid djetinstva, jer je Smrt došla baš blizu, među nas djecu, a do tada sam vjerovala da uzima samo odrasle.
Dugo sam imala ružne snove, plašila se škripe kočnica, noću plakala zbog svake osobe nastradale u saobraćaju o kojoj sam čula na nekim vjestima (iako je ne poznajem).
Tako istraumirana, ipak sam uhvatila talas svoje generacije kada smo svi išli na časove vožnje i na kraju sam položila vozački ispit. Vozila kratko. Bila u stalnom stresu. Odustala od toga.
Vjerovala sam da nikada neću biti vozač, da je to nešto što je previše strašno da bih se sa time hvatala u koštac i prosto tu temu ostavila iza sebe.
Prošlo je 10 godina, ja sam u međuvremenu mnogo odrasla, mnogo toga u sebi presložila i pobijedila, pa sam jedan dan shvatila da je možda vrijeme da i tu krupnu temu nekako riješim, jer kad sam tolike strahove i blokade prevazišla, zašto ne bih i to.
Prvi ulazak na mjesto vozača je za mene bio toliko stresan da sam mislila da ću se onesvijestiti, ali upravo radi toga pored mene je bio instruktor vožnje sa duplim komandama da preuzme dio odgovornosti. Vozila sam odlično, shvatila da sam smirena i da ja to mogu.
Pola godine kasnije stigao je moj prvi auto kao bonus od firme za moje dotadašnje zalaganje. Sada je valjalo voziti po Beogradu, jednoj ogromnoj džungli u poređenju sa Banjalukom gdje sam polagala vozački. Stisla sam petlju i krenula. Sjećam se dana kada sam znala da po kišovitom vremenu u sred špica treba da vozim na drugi kraj grada, pa se premišljam da zovem taksi. Tada bih sebi govorila da nisam toliko nesposobna da pored sebe i svog auta zovem taksi. Mnogo toga sam sebi govorila, podržavala samu sebe na sve načine.
-Ajde Martina, sjedi, vozi, preznoji se i tri puta, ali će ti idući put biti lakše.
-Ajde Martina, idi na auto-put, vozi ti slobodno 70km/h, neka te zaobiđe svako kome si prespora.
-Ajde Martina, vozi do druge države, jeste put malo duži, ali slobodno stani i na svaku pumpu ako želiš da odmoriš, ali znam da možeš stići na odrednicu.
-Ajde Martina, vozi cijelu noć, stani kad god osjetiš da ti treba, popij kafa koliko god želiš, samo vozi, znam da možeš.
-Ajde Martina, jeste stresno i komplikovano, ali što prije kreneš tuda voziti, prije će ti to postati laganica.
...
Kada sam osjetila da sam zaista postala vozač, to je značilo da sam jedan od svojih najvećih strahova nadvladala. Taj osjećaj je rezultirao porastom samopouzdanja i na mnogim drugim poljima života, jer kao da se u meni pojavila neka nova svjetlost, spremna da obasja sve tame unutar mene. Postala sam jača, stabilnija, sigurnija u svoje mogućnosti. Lakša za čitav jedan ogroman, do tada nesavladiv strah.
Taj osjećaj mi je pokazao da strahovi nisu tu da ih se klonimo i da o njima mnogo mozgamo. Strahovi su tu kao putokaz u kom smjeru nas čeka neka snažnija i srećnija verzija nas samih.
Saznala sam i to da kada imamo podršku drugih ljudi, mi smo jedna zaista srećna i bogata osoba, a kada imamo podršku nas samih, ni nebo nam više nije granica.
Saznala sam i to da kada imamo podršku drugih ljudi, mi smo jedna zaista srećna i bogata osoba, a kada imamo podršku nas samih, ni nebo nam više nije granica.
Comments
Post a Comment