SAMO SE KREĆI

Ima tih nekih dana kada ne ide, neće, sa svih strana neki zidovi i magla. Tih dana mi se obično ukoči gornji dio leđa jer tačno tu osjećam taj teški teret koji se natovario i pritiska.
Ranije sam u tim danima imala potrebu da mnogo kukam, da pričam drugima kako mi je teško i kako je sve teško i da tako pokušam da olakšam teret. Ipak, nije išlo, jer što sam više pričala o tome što me muči, to je tema postajala sve stvarnija i opipljivija, jer sam u sve više glava ubacivala sliku toga i sve više ljudi uključivala u svoje loše emocije.
U posljednje vrijeme uhvatila sam sebe kako više ćutim nego što pričam o svojim izazovima, ali isto tako više nego ikad razmišljam o tome gdje je rješenje i zašto ga još ne vidim. I onda ako pričam, više pričam na temu rješenja i opcija, a manje puštam sebe da se žalim. Da li je lakše? Nije, bar ne kad su leđa u pitanju.
Ipak, ono što je dosta drugačije i vedrije u ovakvim fazama: moj elan za rad i nove ideje ne popušta. Ranije bih imala potrebu da se zavučem u neki ćošak i dignem ruke od svega, a sada želim samo naprijed, želim više, želim bolje, jer znam da ću negdje usput, dok radim super stvari, ja pronaći i rješenje za svoj izazov. Prosto je: ja radim, ja vozim dalje, ja stvaram, ja učim i time se pomjeram naprijed, daleko od tačke u kojoj sam bila. A gdje tačno? Pa pravo do tačke na kojoj želim biti.