Darovi nepravde
Ova priča je nastala u trenucima kada sam se suočavala sa slomljenim djetetom u sebi koje je, zlostavljano i povređivano, nastavilo da me sa tim emocijama prati kroz život. Izliječenje tog djeteta donijelo mi je novu snagu, ljubav, samopouzdanje, vjeru u sebe, jedan potpuno novi život, pa ovu priču posvećujem svima koji još uvijek nisu izliječili uplašeno dijete u sebi. Znam da možete, jer ja sam uspjela.
Decembar 2017.
Sinoć sam razmišljala o godini iza mene: koliko je bila zahtijevna, da ne kažem teška, a istovremeno je donijela novi, ljepši pogled na život, ljude, rast i, iznad svega, moj pogled na mene samu se promijenio.
Znala sam ja oduvijek da imam potencijale i da će moj životni put biti nešto veliko, veće od mene same i samo mojih potreba, ali nekako nisam pronalazila način da stignem do tih mojih potencijala. Nekada, kada bih ih i pronašla u sebi, prosto nisam uspijevala da ih probudim. Kao da ih je nešto toliko iscrpilo da su preumorni i samo žele da spavaju, žele svoj dugoočekivani i zasluženi odmor.
Dugo sam osjećala kao da nosim neku grešku u sebi, neki feler koji je vrlo očigledan, iako se svi pravimo da ga ne vidimo i ćutimo o njemu. Konstantno sam se pribojavala da će jednoga dana ta greška u meni postati toliko snažna da će otjerati sve ljude iz mog života, da će zbog nje svi prestati da me vole. Nisam znala koja je to greška, znala sam samo da je osjećam često, pogotovo u trenucima velikih radosti i velikih tuga.
Zapravo, osjećala sam nekog demona koji me progoni i ne da mi mir, koji se hrani mojom energijom i mojim emocijama i blokira mi put do snova i šta god uradila da budem bolja, jača, bliža sebi, on bi se na to samo nasmijao i nastavio da me prati. Najgore je bilo to što nisam uspijevala da ga vidim, da shvatim ko je, zašto me proganja i šta želi od mene, već sam samo osjećala njegovo prisustvo tu, svuda oko sebe, u svakom mom danu. Kao da na mojoj duši postoji velika tamna mrlja i svaki put kada pokušam da je obrišem, ona poraste još više.
Kada sam se napokon pomirila sa tim da će moj demon uvijek biti tu, u svakom mom uspjehu, u svakom mom pokušaju da budem srećna, i da će moj život biti malo manji i osamljeniji, on mi se ukazao. Veliki, taman, bez granica. Nisam uspijevala da mu sagledam ni početak ni kraj, samo sam znala da je napokon tu, pred mojim očima, i da ga sada ne ispuštam iz vida dok ne otkrijem zašto je u meni i šta želi.
Taman kada bih savladala jedan dio njegovih čini, otvarala se nova dimenzija, još teža i komplikovanija. Činilo mi se da ta borba nema kraja, da mi nikada neće biti bolje, da sam trajno i zauvijek oštećena i da je on isuviše jak da ga pobijedim.
To naše suočavanje boljelo je kao nikada ništa u mom dosadašnjem životu. Osjećala sam se slomljeno, ranjivo, kao da je cijeli moj život iluzija, kao da je temelj ispod mene izbijen i sada ne znam na čemu uopšte počiva sve što ja jesam. Htjela sam i da se cjenkam, par puta poželjela da nastavim život praveći se da se nikada nismo suočili, da ne znam za njega, ali znala sam da taj susret nikada neću moći zaboraviti ma koliko pokušavala.
Umorila sam se od borbe sa njim i sa samom sobom i shvatila sam da mora postojati drugi način. Odlučila sam da mu priđem, da mu pružim ruku, da se upoznam sa njim i saznam zašto je tu uz mene i u meni cijeli moj život. Rekao je da sam spremna, da je vrijeme da spoznam njegovu ulogu i svrhu, da razumijem da on nije samo greška i demon već moj sluga, dokaz moje snage i pomoćnik na putu ostvarenja moje misije. Da, napokon je sve imalo smisla - on je bio tu da naučim da je sve moguće prevazići i da je svaki bol moguće zaliječiti. Zagrlili smo se i tada sam osjetila najveće olakšanje u životu. Borba protiv mene same i protiv nepravde života je zauvijek zaustavljena, ispred mene više nije stajao neprijatelj koji vreba, ispred mene je stajala moja snaga, istrajnost, istina, ljubav, stajala sam predivna i čista ja, spremna da krenem u budućnost.
Nestao je osjećaj greške, nestali su strahovi, nestale su sumnje, a njih je zamijenila nada, vjera, zahvalnost i osjećaj ljubavi i podrške koje mi je nebo slalo još od dana mog rođenja.
Nekada darovi nisu umotani u zlatan papir i nije nam lako da ih primjetimo. Upravo takav dar je bio on, nekada demon, a sada najveći dokaz da sam došla na ovaj svijet sa velikom misijom i sada sam spremna da je živim cijelim svojim bićem. Vrijeme je.
Decembar 2017.
Sinoć sam razmišljala o godini iza mene: koliko je bila zahtijevna, da ne kažem teška, a istovremeno je donijela novi, ljepši pogled na život, ljude, rast i, iznad svega, moj pogled na mene samu se promijenio.
Znala sam ja oduvijek da imam potencijale i da će moj životni put biti nešto veliko, veće od mene same i samo mojih potreba, ali nekako nisam pronalazila način da stignem do tih mojih potencijala. Nekada, kada bih ih i pronašla u sebi, prosto nisam uspijevala da ih probudim. Kao da ih je nešto toliko iscrpilo da su preumorni i samo žele da spavaju, žele svoj dugoočekivani i zasluženi odmor.
Dugo sam osjećala kao da nosim neku grešku u sebi, neki feler koji je vrlo očigledan, iako se svi pravimo da ga ne vidimo i ćutimo o njemu. Konstantno sam se pribojavala da će jednoga dana ta greška u meni postati toliko snažna da će otjerati sve ljude iz mog života, da će zbog nje svi prestati da me vole. Nisam znala koja je to greška, znala sam samo da je osjećam često, pogotovo u trenucima velikih radosti i velikih tuga.
Zapravo, osjećala sam nekog demona koji me progoni i ne da mi mir, koji se hrani mojom energijom i mojim emocijama i blokira mi put do snova i šta god uradila da budem bolja, jača, bliža sebi, on bi se na to samo nasmijao i nastavio da me prati. Najgore je bilo to što nisam uspijevala da ga vidim, da shvatim ko je, zašto me proganja i šta želi od mene, već sam samo osjećala njegovo prisustvo tu, svuda oko sebe, u svakom mom danu. Kao da na mojoj duši postoji velika tamna mrlja i svaki put kada pokušam da je obrišem, ona poraste još više.
Kada sam se napokon pomirila sa tim da će moj demon uvijek biti tu, u svakom mom uspjehu, u svakom mom pokušaju da budem srećna, i da će moj život biti malo manji i osamljeniji, on mi se ukazao. Veliki, taman, bez granica. Nisam uspijevala da mu sagledam ni početak ni kraj, samo sam znala da je napokon tu, pred mojim očima, i da ga sada ne ispuštam iz vida dok ne otkrijem zašto je u meni i šta želi.
Taman kada bih savladala jedan dio njegovih čini, otvarala se nova dimenzija, još teža i komplikovanija. Činilo mi se da ta borba nema kraja, da mi nikada neće biti bolje, da sam trajno i zauvijek oštećena i da je on isuviše jak da ga pobijedim.
To naše suočavanje boljelo je kao nikada ništa u mom dosadašnjem životu. Osjećala sam se slomljeno, ranjivo, kao da je cijeli moj život iluzija, kao da je temelj ispod mene izbijen i sada ne znam na čemu uopšte počiva sve što ja jesam. Htjela sam i da se cjenkam, par puta poželjela da nastavim život praveći se da se nikada nismo suočili, da ne znam za njega, ali znala sam da taj susret nikada neću moći zaboraviti ma koliko pokušavala.
Umorila sam se od borbe sa njim i sa samom sobom i shvatila sam da mora postojati drugi način. Odlučila sam da mu priđem, da mu pružim ruku, da se upoznam sa njim i saznam zašto je tu uz mene i u meni cijeli moj život. Rekao je da sam spremna, da je vrijeme da spoznam njegovu ulogu i svrhu, da razumijem da on nije samo greška i demon već moj sluga, dokaz moje snage i pomoćnik na putu ostvarenja moje misije. Da, napokon je sve imalo smisla - on je bio tu da naučim da je sve moguće prevazići i da je svaki bol moguće zaliječiti. Zagrlili smo se i tada sam osjetila najveće olakšanje u životu. Borba protiv mene same i protiv nepravde života je zauvijek zaustavljena, ispred mene više nije stajao neprijatelj koji vreba, ispred mene je stajala moja snaga, istrajnost, istina, ljubav, stajala sam predivna i čista ja, spremna da krenem u budućnost.
Nestao je osjećaj greške, nestali su strahovi, nestale su sumnje, a njih je zamijenila nada, vjera, zahvalnost i osjećaj ljubavi i podrške koje mi je nebo slalo još od dana mog rođenja.
Nekada darovi nisu umotani u zlatan papir i nije nam lako da ih primjetimo. Upravo takav dar je bio on, nekada demon, a sada najveći dokaz da sam došla na ovaj svijet sa velikom misijom i sada sam spremna da je živim cijelim svojim bićem. Vrijeme je.
Comments
Post a Comment