KAD SI HRABAR, NISI SVOJ

Hrabri ljudi uglavnom poslednji saznaju da su hrabri. Ne stižu to da primjete od straha i panike koje ih okupiraju. Da, baš tako, i hrabri ljudi se boje, ma premiru od straha baš kao i svi.
Nisam sigurna kada je moja mala riznica hrabrosti počela da se puni, ali znam da sam je mnogo kasnije postala svjesna. Kada sam sa 23 godine odlučila da se preselim u Beograd i tamo živim od stipendijice sa kojom se jedva život može skrpiti, mjesec dana prije selidbe sam stalno bila u tremi i strahovima, budila sam se u pola noći i panično razmišljala šta ja to radim, šta ako budem gladovala, šta ako propadnem i prokockam svoju budućnost. Mislila sam da sam sigurno skrenula s uma kad sam takvu odluku donijela.
Ista priča je bila i kada sam prvi put odlučila da dam otkaz na radnom mjestu na kojem se nisam više pronalazila. Znala sam da bez te plate neću imati ni gdje ni od čega da živim, pa sam se tih dana preispitivala da li sam ja možda kukavica koja bježi pred problemima, koja ne zna da se bori već se povlači.
Kada sam treći put davala otkaz bila sam malo pribranija (da ne kažem uhodanija), ali sam vrlo često preispitivala svoj zdrav razum i te moje sanjalačke gluposti da tamo negdje postoji posao koji je moja svrha i koji će me ispunjavati. Jer ono, napuštam sigurnu platu i dobro radno mjesto zarad nekih iluzija koje postoje samo u mojoj glavi.
Godinama poslije rekao bi čovjek da sam se navikla na hrabre/lude poteze i da to, narodski rečeno, lagano hendlujem. Ipak ne.
Prošle godine sam igricu digla na novi nivo: dala sam otkaz, otkazala stan, prodala auto, došla u Austriju i sve što znam i imam uložila u ideju da gradim kompaniju koja će podržavati pojedince da žive kvalitetniji i ispunjeniji život. I to globalnu kompaniju kojoj je Beč startna pozicija. Evo i sad mi ta ideja zvuči ludo.
Lagala bih kada bih rekla da sam bila samouvjerena i sabrana pri povlačenju takvog poteza. Nisam. Bila sam uplašena, zbrkana, pomalo luda i labilna. I dobar dio protekle godine sam provela u strahu i grču, jer je cijeli moj život bio van zone komfora. Bukvalno svaka stavka.

I kako onda u svoj toj zbrci čovjek ispadne hrabar da iskorači i rizikuje? Pa tako što vidi šta ga čeka iza tog straha, za godinu, pet, pedeset. Vidi život koji mu se dopada i vidi sliku za koji vrijedi rizikovati. Vidi da strah nije tu da ga živimo već samo da nam pokaže u čemu možemo biti bolji i pametniji. Zna da je strah tu da nas gradi u nešto veće od onoga što smo u tom trenutku. Da nas gradi u iskrenije, istrajnije, iskusnije, časnije. U hrabrije.
I eto zaista, najveće hrabrosti nam se dešavaju onda kada ni ne slutimo da smo hrabri, kada od straha i panike bukvalno nismo sabrani, nismo svoji. A ipak koračamo naprijed. Jer jednom kada stisnemo petlju i zakoračimo u tu zonu rizika i neizvjesnosti, više nego ikad u životu postajemo istinski živi, istinski pravi, istinski svoji. I taj osjećaj je, onako zaista, vrijedan svakog rizika.